{"id":63,"date":"2026-01-28T09:17:38","date_gmt":"2026-01-28T09:17:38","guid":{"rendered":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/?p=63"},"modified":"2026-01-28T09:17:38","modified_gmt":"2026-01-28T09:17:38","slug":"aladin-iz-bih-se-javio-nakon-27-godina-ja-sam-taj-djecak-s-fotografije-iz-oluje-ovo-je-moja-zivotna-prica","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/?p=63","title":{"rendered":"Aladin iz BiH se javio nakon 27 godina: \u2018Ja sam taj dje\u010dak s fotografije iz Oluje, ovo je moja \u017eivotna pri\u010da\u2019!!!"},"content":{"rendered":"\n

<\/a><\/a><\/a><\/a><\/a><\/p>\n\n\n\n

\u201cJa sam Aladin, dje\u010dak sa \u0161takama. Da, volio bih se susresti i upoznati va\u0161eg fotoreportera.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Bilo bi mi drago da se vidimo\u201d, toplim glasom rekao nam je putem telefona Aladin Hod\u017ei\u0107 (30), prenosi 24sata.hr.<\/a><\/p>\n\n\n\n

Danas fotoreporter Pixsella Robert Belo\u0161evi\u0107 gotovo tri decenije poku\u0161avao je saznati ko je prekrasan, plavokosi dje\u010dak na \u0161takama kojeg je snimio u Biha\u0107u u augustu 1995. godine. I sad smo uspjeli.<\/p>\n\n\n\n

\u017divi u Italiji<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Plavokosi dje\u010dak kojem je granata 2. jula 1994. raznijela nogu izrastao je u prekrasnog mladog \u010dovjeka koji se nije prepustio svom hendikepu.<\/p>\n\n\n\n

\u017divi u Italiji sa suprugom Adisom i k\u0107erkom Darijom (4), zaposlen je u jednom poduze\u0107u, planinari, tr\u010di, ide u teretanu, \u017eivi intenzivnim \u017eivotom i pozitivno gleda u budu\u0107nost.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/p>\n\n\n\n

Slika koja je obi\u0161la svijet (Foto: R. Belo\u0161evi\u0107, privatni album)<\/p>\n\n\n\n

Tog kobnog jula 1994. godine Aladin se igrao s prijateljima na livadi blizu ku\u0107e. Granata ga je oborila na tlo na kojem je, u lokvi krvi, vri\u0161tao od boli i straha.<\/p>\n\n\n\n

Dijelovi njegove desne noge ostali su razasuti po livadi, a dje\u010dak je hitno preba\u010den u biha\u0107ku bolnicu.<\/p>\n\n\n\n

\u201cJedan geler je pro\u0161ao izme\u0111u ostale djece i pogodio me. Od tih doga\u0111anja sje\u0107am se jedino le\u017eanja u bolnici i osje\u0107aja kako mi nije ugodno le\u017eati bez ikoga svoga.<\/p>\n\n\n\n

Sje\u0107am se da sam \u010desto gledao kroz hla\u010de, tra\u017eio svoju nogu i pitao mamu gdje je nestala i kad \u0107e mi opet narasti moja draga noga\u201d, ispri\u010dao je Aladin u telefonskom razgovoru.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/p>\n\n\n\n

Aladin sa suprugom Adisom<\/p>\n\n\n\n

Iako mu je te\u0161ko vra\u0107ati se u pro\u0161lost, \u017eeli pri\u010dati. Protivi se svakom ratu, protivi se svakom stradavanju ljudi, posebno nevine djece.<\/p>\n\n\n\n

\u201cJo\u0161 dok sam bio malen, mislio sam da je to normalno biti ranjen i da \u0107e mi kad-tad noga narasti. Kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da od toga nema ni\u0161ta. Shvatio sam da se mogu prepustiti ili boriti. I odlu\u010dio sam se boriti.<\/p>\n\n\n\n

Mu\u010dno razdoblje<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Tokom tog mu\u010dnog razdoblja upoznao sam divnu djevoj\u010dicu Sanju Aleksi\u0107, koja je tako\u0111er ostala bez noge u ratu. Jedan francuski novinar fotografirao je nas dvoje i te su slike obi\u0161le svijet.<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111u nama se stvorilo \u010dvrsto prijateljstvo, a zahvaljuju\u0107i toj fotografiji, upoznali smo dobrotvora Marca Becija, koji nam je u avgustu 1995. osigurao papire da odemo u Italiju i dobijemo proteze\u201d, ispri\u010dao je Aladin.<\/p>\n\n\n\n

U Italiju je i\u0161ao preko jednog \u010dovjeka koji je radio za neku italijansku organizaciju. Nakon \u0161to je vidio slike Sanje i Aladina, zarekao se da bez njih ne\u0107e napustiti Bosnu.<\/p>\n\n\n\n

\u201cTako je i bilo. Prvo smo otac Abdulah i ja oti\u0161li u Italiju, da bi nam se malo kasnije pridru\u017eili mama Fata i sestra Azra. I Sanjini roditelji su bili uz nju. Na\u0161oj sre\u0107i nije bilo kraja i u trenutku kad smo dobili proteze, otvorio nam se jedan posve novi svijet.<\/p>\n\n\n\n

Zamislite, nemate noge i odjednom hodate normalno, bez \u0161taka, ne trebate ni\u010diju pomo\u0107\u2026 Kora\u010da\u0161 nebu pod oblake! Imao sam osje\u0107aj da bih stalno letio da se uvjerim da imam ponovo nogu. Nikad nisam imao problema s protezom. Nekad sam znao na\u017euljati nogu, ali \u017euljaju te i nove cipele kad ih kupi\u0161.<\/p>\n\n\n\n

Tako sam odrastao i nikad se nisam \u017ealio na ono \u0161to mi se dogodilo\u201d, priznaje Aladin, koji nikad od sebe nije radio \u017ertvu.<\/p>\n\n\n\n

Od trenutka kad je odlu\u010dio boriti se i stvoriti su\u017eivot sa svojim hendikepom, ni\u0161ta ga nije zaustavilo. Nije mu bio prepreka za posao, bio je prvi u raznim sportovima i normalno \u017eivio.<\/p>\n\n\n\n

\u201cZa mene nije bilo nemogu\u0107ih misija ako su postojali jaka \u017eelja i jo\u0161 ja\u010di cilj. Pje\u0161a\u010dio sam 20 kilometara stazama slavnog komandanta rahmetli Izeta Nani\u0107a, kroz \u0161ume i puteljke u Bu\u017eimu, trenirao sam godinu MMA, po mome mi\u0161ljenju, jedan od najte\u017eih i najopasnijih sportova, redovno idem u teretanu i proteza mi nikad nije stvarala probleme\u201d, veselo govori Aladin.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/p>\n\n\n\n

Za sve postoji rje\u0161enje<\/p>\n\n\n\n

Kroz \u017eivot je nau\u010dio da se sve doga\u0111a s razlogom i da postoji rje\u0161enje za svaki problem, \u010dak i onaj najte\u017ei.<\/p>\n\n\n\n

\u017divot ga je nagradio prekrasnom suprugom Adisom, s kojom se o\u017eenio u avgustu 2016. godine. Sretni su u braku te u ljubavi i slozi odgajaju svoju \u010detverogodi\u0161nju djevoj\u010dicu Dariju.<\/p>\n\n\n\n

Sretan zavr\u0161etak<\/strong><\/p>\n\n\n\n

I fotoreporter Robert Belo\u0161evi\u0107 veseli se susretu i sretnom zavr\u0161etku pri\u010de koju je po\u010deo prije 30 godina.<\/p>\n\n\n\n

\u201cSnimio sam ga u Biha\u0107u ispred zapovjednog sto\u017eera Armije BiH. Taman sam zapalio cigaretu. Aparat je uvijek bio uz mene. U jednom trenutku ugledao sam plavokosog dje\u010daka na \u0161takama. Nije imao desnu nogu i mislim da je kraj njega bio otac.<\/p>\n\n\n\n

Fotografiju jednostavno osjeti\u0161. Iste sekunde sam uhvatio aparat i lupio nekoliko negativa. . U kojemu su \u017ertve i nevina djeca. Ta fotografija je odmah oti\u0161la u AP, a oni su je distribuirali dalje. Zavr\u0161ila je u Italiji, objavilo ju je nekoliko dnevnih novina.<\/p>\n\n\n\n

Mislio sam da to je to. No onda sam krajem 1995. godine dobio telefonski poziv i obavijest da mi je ta fotografija dje\u010daka na \u0161takama progla\u0161ena fotografijom godine u Italiji. Nagrada je bila 4000 njema\u010dkih maraka.<\/p>\n\n\n\n

Kako su Italijani imali fond za djecu stradalu u Bosni i Hercegovini, a lik tog plavokosog dje\u010daka bez desne noge nisam mogao zaboraviti, odrekao sam se nov\u010dane nagrade i dogovorio se da je uplatim u fond za djecu stradalu u BiH.<\/p>\n\n\n\n

Poku\u0161ao sam do\u0107i do tog dje\u010daka, no nisam uspio. \u010cuo sam da mu je, zahvaljuju\u0107i novcu u tom fondu, napravljena proteza. Drago mi je da \u0107u nakon toliko godina napokon upoznati tog dje\u010daka, sad ve\u0107 mladog \u010dovjeka, koji mi je u mislima skoro 30 godina\u201d, rekao je Belo\u0161evi\u0107.<\/p>\n\n\n\n

(Izvor: Cazin.ba)<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\u201cJa sam Aladin, dje\u010dak sa \u0161takama. Da, volio bih se susresti i upoznati va\u0161eg fotoreportera. Bilo bi mi drago da se vidimo\u201d, toplim glasom rekao […]<\/a><\/p>\n<\/div>","protected":false},"author":2,"featured_media":64,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"pagelayer_contact_templates":[],"_pagelayer_content":"","footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-63","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/63","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=63"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/63\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":65,"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/63\/revisions\/65"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/64"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=63"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=63"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/balkanska-dijaspora.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=63"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}